Dakle da sumiram, postoji nekoliko opštih karakteristika vojnih satova iz Drugog svetskog rata a to su :
• crni brojčanik ( najčešće) mada je bilo i satova sa belim brojčanikom npr svi britanski sa oznakom ATP
• kazaljke i markeri koji svetle u mraku
• izdržljivi i tačni mehanizmi, napravljeni tako da zadovolje vojne zahteve
• prečnik satova se najčešće kretao od 33 do 36 mm, bilo je i manjih satova a izuzetak su i neki pilotski modeli i ručni satovi koji su navarivanjem ušica kaiša prerađeni u ručne, njihov prečnik je bio preko 50 mm
• satovi su imali kaiševe napravljene ili od kože ili od pamuka
• dosta modela je imalo mogućnost zaustavljanja sekundare, naročito američki satovi koji su morali zadovoljiti A-11 standard
• satovi su najčešće imali satnu skalu od 1 do 12 ispisanu arapskim brojevima
• osovinice kaiša su najčešće bile fiksirane tj sa ušicama kaiša čine celinu
• stakla su izrađena od plastike
• u većini slučajeva sekundara je imala svoj podbrojčanik
Postoji nekoliko problema sa kojima se susreću kolekcionari satova iz Drugog svetskog rata.
• Samo za potrebe nemačke vojske satove je proizvodilo preko 70 proizvođača tako da je to već dovoljan razlog za stvaranje konfuzije, pri čemu su mnogi švajcarki proizvođači proizvodili satove za obe zaraćene strane.
• Nakon rata sa mnogih nemačkih satova su obrisane oznake sa poklopca kućišta kako bi se sakrilo nacističko poreklo sata.
• Prema podacima do kojih sam ja došao ( i to na više mesta ) postojala je neka vrsta dogovora između proizvođača satova i vlada zemalja za čije armije su satovi pravljeni. Taj sporazum je podrazumevao isporuku velike količine satova, koji bi zadovoljavali standarde nametnute od strane vojske, po relativno povoljnim cenama. Sa druge strane vlade su se obavezale (tj njihove armije ) da će po završetku rata ti isti satovi nakon razduživanja vojnika biti uništeni. Zašto ? Zato što ako bi se dozvolilo da tolika količina satova uđe među građanstvo to bi dovelo do pada potražnje usled ogromne ponude vrhunskih satova. Samim tim pala bi proizvodnja i verovatno bi došlo do bankrota mnogih proizvođača. To je jedan od razloga zašto su ti satovi danas relativno retki iako su proizvođeni u velikim količinama. Uglavnom su preživeli satovi koje su vojnici prošvercovali prijavljujući ih kao izgubljene, oštećene itd. Takođe preživeo je i deo satova koje su nosili oficiri jer su njima ti satovi bili potrebni za obavljanje dužnosti i u mirnodopskim uslovima.
• Nije svaki vojnik u ratu dužio sat. Službene vojne satove nosili su oni kojima su ti satovi pripadali kao deo opreme. Međutim neki vojnici kojima nije pripadao službeni sat nosili su svoje privatne satove koji se danas često mogu naći na aukcijama ili u oglasima gde se nude kao vojni satovi iz Drugog svetskog rata.Takvi satovi, iako su neki od njih sigurno vredni primerci, nisu službeni vojni satovi i nemaju ništa zajedničko sa njima, međutim umeju da unesu dodatnu pometnju. Često da bi se utvrdilo godište, poreklo ili orginalnost nekog sata, dovoljno je otvoriti poklopac kućišta i pogledati mehanizam. Međutim na primer mehanizam AS1130 koji je često ugrađivan u nemačke vojne satove, posle rata je godinama ugrađivan u civilne satove tako da to nije uvek garancija porekla i godišta sata.
Postoji jedna interesantna i nažalost tužna priča koja se odnosi na vojne satove iz Drugog svetskog rata i njihovu luminaciju. Za osvetljenje ( luminaciju ) kazaljki i markera brojčanika najčešće se koristio radijum. Radijum je radioaktivan element samim tim i kancerogen. Za nanošenje radijuma na kazaljke i brojčanike bile su po pravilu angažovane žene i to često one koje su radile u industriji igračaka gde im je posao bio bojenje igračaka. Dakle taj posao nanošenja radijuma je tretiran kao ženski posao. Međutim suština problema je u tome što pri rukovanju radijumom nije poštovan minimum bezbednosnih mera. Najblaže rečeno vladao je javašluk. Da li je to zbog neznanja ili nemara to je već drugo pitanje. Žene su radijum nanosile četkicom čiji vrh su često lizale kako bi vrh četkice bio što tanji i samim tim nanošenje radijuma preciznije. Naravno tako je unošen radijum u organizam. Zatim dešavalo se da žene farbaju nokte ili čak zube zbog tog „interesantnog“ efekta sijanja u mraku. Radijum je u organizam dospevao na dva načina, gutanjem i udisanjem. Između ova dva zla gutanje je bilo manje jer bi u tom slučaju radijum kroz probavni trakt brže izlazio iz organizma ( to ne znači da nije bilo nikakvih posledica). Međutim udisanjem radijumova prašina bi se trajno taložila u plućima, dugoročno izazivajući kancer. Mnoge žene koje su radile ovaj posao su umrle od različitih oblika kancera, neke verovatno nisu ni doživele da vide kraj rata. To su tihe žrtve Drugog svetskog rata.
Par napomena.
• Sve fotografije su preuzete.
• Prikazane cene su okvirne i mogu da variraju ( formiranje cena samo po sebi zavisi od velikog broja faktora ).
• Neki prikazani satovi su restaurirani (brojčanici, kazaljke ) , takvih posebno ima kod prikaza satova pravljenih za nemačku vojsku. Dakle ne radi se o replikama nego restauriranim satovima.
KRAJ
Registracija
Help


296Likes
LinkBack URL
About LinkBacks


Odgovor sa citatom

) - hocemo jos!


Bookmarks sajtovi