Kao neko ko je završio Građevinski fakultet u Beogradu konstruktivni smer kod profesora Đorđa Vuksanovića, ne znam šta može da prepisuje na statici? Pre Bolonje na 200 ljudi koji izađe na ispit prođe 2 % sa celokupnim znanjem/neznanjem jer i kad ne znaš treba znati šta da prepišeš. Zadaci su uvek i iznova novi, nema ponavljanja zadataka IKAD tako da prepisivanje nema nikakvog smisla. Potrebno je 10 minuta osmisliti odakle početi da se rešava zadatak. Onaj ko je doneo puškice na kojima može da nacifra beskonačne primere zadataka ili formula nema nikakve šanse da prođe ispit, jer je prosto nemoguće stići da se sve odmah razume i odradi za 2x po 2 sata, 2 zadatka sa pauzom 10 minuta između, za prolaz treba po 50 % od oba zadatka (ne možeš da radiš jedan zadatak 4 sata, posle 2 sata predaješ prvi zadatak i dobijaš drugi).
Generacije su napuštale ovaj fakultet jer nisu mogle da daju statiku. Ja sam izgubio par godine zbog iste ali nisam odustao dok je nisam shvatio. Jer nije dovoljno proći pismeni, ostaje susret oči u oči sa profesorom na usmenom koji je bio strah i trepet i obarao na sumenom ljude sa čak i 90 % urađenog pismenog. Po Bolonji se studenti preko kolokvijuma mogu osloboditi usmenog (nama je kolokvijum bio za potpis u indeks) tako da nove generacije prođu statiku bez da vide profesora Vuksanovića uživo, da ne pominjem da je gradivo smanjeno za 30 % na nivou celog nastavnog programa.
Dalje, ko onda više vredi, onaj ko je prepisao jer je znao šta prepisuje jer je i gradivo sveobuhvatno ili nove generacije koje nisu ni obrađivale 30 % gradiva na fakultetu?
Registracija
Help


56Likes
LinkBack URL
About LinkBacks



Odgovor sa citatom
Bookmarks sajtovi