Moje iskustvo je da meni ljudi zaista retko primete sat, a da ja uglavnom svima uputim komentar, čak kompliment.
Međutim, kada sam pre dve godine radio kao projektant u Beogradu jedan mlađi kolega iz drugog tima je bio jedini koji je skontao da svaki dan nosim drugi sat. Posle mesec ili dva mi je prišao i pitao: "Izvini, a koliko imaš satova?" Rezultat mog odgovora je bio da su narednih dana maltene svi ljudi u prolazu pitali koji sat nosim. To "zapitkivanje" je i ostalo manje-više sve dok nisam otišao nazad za Rusiju.
Takođe, dok sam radio u Piteru, jedno vreme sam dosta putovao metroom i navika mi je bila da u vozu probam da "snimim" kakav sat moji saputnici nose, naravno tražeći upravo sovjetske primerke. Zanimljivo je koliko retkih satova ćete videti na rukama bivših drugova koju gaze sedmu ili osmu deceniju. Zlatne Rakete i Pobede, Poljote u čeliku ili po neku Raketu amfibiju i smešno veliki broj Strela i Poljota 3017. Ali da, s obzirom da sam bio u Piteru, Raketa i Pobeda je uvek prednjačila.