Kopiracu deo svog posta iz jedne druge teme:
"Sam sebe sam zacudio kada nisam osecao vise tu strast, ne znam ni zasto ni kako. Prvo sam poceo da se pitam sta ce mi toliki satovi, pa kada sam shvatio da je svaki pojedinacno poseban kao da sam upao u neko vrzino kolo. Preispitivao se koji sat taj dan da nosim, pa mi onda bude zao jer sam neki drugi izostavio. E onda sam resio da izaberem najdrazi i sve ostale da prodam. S'obzirom da sam aktivno ronio ostao je samo Mudman kojeg i nema u kolekciji na slikama. A sada i taj prodajem. Jako cudan osecaj...kao da sada znam tacno kakav sat trazim i zelim samo jedan da imam."
Da li ste imali slicno iskustvo sa tim osecajem? Kako se manifestovalo kod vas, da li je bio prelazak sa jednog neobaveznog sata na kolekciju ili obrnuto? Sta mislite da je uzrok?
Ja sam od malena gajio strast prema satovima na mnogo razlicitih nivoa (funkcionalno, estetski, kroz mastu itd), jako me je zacudilo kada je ta strast utihnula, sad' vec pre par godina. Sada zaista zelim samo jedan ali meni vredan sat.
Registracija
Help


15Likes
LinkBack URL
About LinkBacks


Odgovor sa citatom
, rizikujemo da svakodnevnim aktivnostima ozbiljno oštetimo voljeni sat (a pethodno spomenuta Molnija i Junghans nažalost nisu uopšte u reprezentativnom vizuelnom stanju)! Kao i u svemu, treba naći razumnu meru i ne ići u krajnosti. Jedan sat? Po mom mišljenju, ako ste odrastao, ozbiljan čovek (dama) - ni slučajno! Više od 2-3? Takođe ne, ukoliko vam sakupljanje satova nije hobi. Ovo je moje mišljenje!


tako da nekih velikih želja i nemam više.




Bookmarks sajtovi