Citat Branimir kaže:
Inače koga god poznajem od mlađe populacije svi se zgroze kad im spomenem nošenje sata,tako da sam među njima ugrožena vrsta.
Prvi sat sam dobio negde u šestoj/sedmoj godini života, od roditelja. I dan danas ga se sećam, analogni swatch u kombinaciji jarko žute i plave boje kupljen u Zagrebu! Nosio ga dobre dve godine dok nije tragično stradao u "borbi" za naklonost tadašnje simpatije. Nakon toga sam nosio uglavnom casio digitalce, do polaska u srednju školu! Čak sam imao jedan digitalac, koji je pritiskom na dugme na nemačkom izgovarao koliko je sati a alarm koji je imao je bio u stilu petla koji kukuriče. Jako interesantan sat, meni definitivno najdraži tada... nažalost, otplovio je rekom Tisom jednog leta dok sam bio u ribolovu. U srednjoj se vraćam osnovama, analognim satovima! Iako u srednjoj školi gotovo niko od drugara nije nosio sat, i iako sam često slušao komentare o tome kako su satove prevaziđeni i nepotrebni (tad je počela da stupa na scenu era mobilnih telefona), nisam se obazirao na njihove komentare i terao sam svoj fazon!
Suština cele ove priče jeste upravo ono što je Vladan napisao... Ne obaziri se na okolinu i radi i nosi ono što ti voliš.

pozdrav