Mhm... kazem da pokusavam, ne da sam i uspio u namjeri
Nema tu ovca i neovca.
Problem je u tome sto, ma koliko volio neki sat (ovdje govorim o sebi) neminovno ce u jednom trenutku on postati jutarnja navika poput kafe, pranja zuba i brojanja sjedih... bez obzira koliko mi se dopadao, u odredjenom trenutku ja pocnem da gledam neki naredni i tako u nedogled.
Ne popusta i bojim se da ce me drzati do kraja zivota.
Tu na scenu stupa ekonomija, posto nisam Baja Patak. Da se prepustim ovome naskroz, bojim se da ni jedan cent ne bi ostao u budzetu za druge stvari za kojima sam mahnit isto ako ne i vise... (davno sam rekao da ne mogu bez mora, zena i satova a kako godine odmicu dolaze i druge stvari na spisak)... Da ne govorimo o osnovnim zivotnim potrebama.
Do sada sam kupovao prilicno skupe satove i imao neku ludu srecu da sam ih, cak i ovdje gdje zivim, uspio kasnije prodati za bez nekog velikog gubitka.
Utoliko, nastojim da se malo dovedem u red i gledam da u kolekciju dovucem ono sto me sutra nece ujesti za straznjicu i sacuvam samo satove od kojih se ne mogu odvojiti.
Tesko je, ali pokusavam. Mozda i otvorim centar za lijecenje. Imacete popust i ako nista drugo imacete lijep pogled