Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Kao što reče autor teksta, naklon do zemlje za ovog diskretnog junaka.
https://www.espreso.rs/sport/ostali-...uge-foto-video
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Свака част! Нажалост овакви људи не добијају довољно медијског простора.
https://www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%...ko-130000-evra
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
The most legendary lost watches of all time
https://www.gq.com.au/style/watches/...4fc50554448084
Sent from my HTC U11 using Tapatalk
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Pravi clanak za dobro jutro
https://net.hr/hot/megan-fox-0369951...b-9a4c4a019444
Sent from my iPhone using Tapatalk
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Jedan tekst sa mnoštvom prelepih fotografija o bajkersom putu po Iberijskom poluostrvu. Uveče, pred spavanje, čita se u dahu, moja preporuka
https://forum.bjbikers.com/topic/194...-km-solo-tura/
Sent from my LYA-L29 using Tapatalk
1 Priloženi(h) fajl(ova)
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Tražeći potvrdu kako se Ulica Maksima Gorkog nekada zvala Prestolonaslednika Petra, naišao sam na jedan lep tekst o nekadašnjem Beogradu
https://www.politika.rs/scc/clanak/4...radnog-vremena
НОЋНИ ЖИВОТ БЕОГРАДА КРОЗ ИСТОРИЈУ
Непрегледна кафана без радног времена
Негдашња градска периферија одувек је била посебна прича. – Свака чаша вина мора да се „прегради” бар једним залогајем, односно тај нектар је једино пиће које се троши кашиком и виљушком
Prilog 156668
Савско купалиште (Фотографије Био једном један Београд)
Постоји она злослутна јеврејска клетва – „Дабогда имао, па немао”. То су, након што су их Немци најурили из стана, на сопственој кожи осетили госпођа Јелена и њен син Слободан Марковић, доцније познат и као Либеро Маркони, или Грешни Елефтерио, који су ослобођење града дочекали у рушевинама предратне фабрике плутаних чепова на углу Баба Вишњине и Крунске улице, надомак Каленић пијаце и кафане „Табор” која је радила сву ноћ. То свратиште је важно за ову причу зато што је Слободан тугу најчешће лечио „алкохолним облогама”, и то оним точеним у чашицама од 0,05, и тек када му је Врховни Оберкелнер цех умало наплатио голим животом, прешао је на она већа, винска паковања. Тако су настале и неке од његових чувених збирки песама и приповедака.
А туга га је заскочила 16. априла 1944. године, на „Крвави Васкрс”, кад су савезници на Београд изручили товар бомби који је засенио априлска крвопролића 1941. и по броју, и по тонажи смртоносних пошиљки, а нарочито по броју жртава. Слободан је тих дана био најурен из Недићевог логора за преваспитавање имућне а заблуделе српске младежи у Смедеревској Паланци, а у Београд је стигао таман да, пролазећи Крунском улицом, угледа сијасет раскомаданих тела породиља, беба, бабица и лекара које је смрт заскочила у разнетом Државном породилишту. Разрушено здање је доцније обновљено и у њему је сад Студентска поликлиника, али жртве и данас, после 78 година, бриде као жива рана.
После смо по савезницима именовали улице и подизали им споменике, а Крунску назвали по пролетерским бригадама, да се не забораве олако.
И Улица пролетерских бригада, иако у њој од „Барајева” до „Каленића” није било ниједне кафане, умало да уђе у веселу повест града да је необичан догађај освануо у новинама. Јер, у вечитом полумраку те улице увек будни станари соцреалистичког здања на углу Смиљанићеве, угледали су сподобу где лежи на тротоару. Најхрабрији међу њима одважио се да му се примакне на три-четири метра и да с безбедног растојања строго упита „Шта радите ту, друже?” – а онај одоздо тихо простења – „Чекам такси”.
Храбриша се вратио у сигурност зграде, а незвани „лежећи гост” је у међувремену нестао, ваљда му је приспео такси, ко зна?
Неколико дана касније, „Каленићем” се пронела прича да је онај „чекач” био наш познати новинар, писац и сценариста, који је славу стекао с неколико филмова такозваног црног таласа... и три-четири изванредне телевизијске серије – за децу (што је и он сам признао, али после ко зна које чаше пића).
„Пампур бар”
Једино што је годинама подсећало на стару фабрику пампура и стан породице Марковић били су двориште и околне улице препуне плутаних чепова. Зато је стара кафана међу сталним гостима упамћена и као – „Пампур бар”. Назив су доцније својатале многе, а најдуже она склепана испод кабина савског купатила између Старог и Новог моста, на новобеоградској страни, која је своје најсветлије тренутке доживела по најцрњем мраку. Тај „Пампур бар” и Стари мост били су поприште најчуднијег покушаја самоубиства који се збио шездесетих година. Наиме, неки Љуба, мангуп из Сарајевске, у пола ноћи је угледао девојку којој никада није смео да изјави љубав како излази из једне од кабина за пресвлачење у пратњи стаситог и лепушкастог момка. А „пресвлачили” су се сат и по-два! Очајан, Љуба најави окупљеним пајташима да ће себи прекратити муке, па крете изокола на мост. Већ је свитало, а он је још стајао на огради испод лука, њихао се у ритму алкохола затеченог у крви и зурио у воду. Кафана се испразнила, а радозналци се начичкали крај обале – неки да га одговарају, а неки да га охрабре.
У један мах, он се отисне у мрачну Саву. Међутим, није клонуо, није се превалио нити бацио, већ се винуо увис градећи телом савршену „ласту”, која је заслужила дуг и искрен аплауз. Злобници су доцније испод гласа причали да се он до тада више пута „самоубијао” на истоветан начин, а да је једном то предузео и трезан.
Оба „Пампур бара” нестала су такорећи истовремено, мада је „Табор” и ту испредњачио: раније је почео, пре је и завршио.
Једина конкуренција „Табору” биле су „Кикевац”, двестотинак метара низ Улицу престолонаследника Петра (потоњу Максима Горког), „Соколац” и „Стара Србија”, ближе Јужном булевару. „Стара Србија” се прославила као „музикантска берза” много пре „Шуматовца”, а важна је јер су се уметници у њој представљали „уживо” пред кафанском публиком. „Дебитанти” су доле пристизали из просторија Удружења кафанских музичара (с председником и капелмајстором Милетом Богдановићем) које се налазило на углу Чубурске и Улице Филипа Кљајића, кога је на плавој табли недавно одменио патријарх Варнава. Нажалост, све три су избрисане из београдског земљописа одавно.
На углу Јужног булевара таворио је и „Неимар”, али та кафана је после рата променила намену, па јој је и ново радно време усклађено са потребама „радника, сељака и поштене интелигенције” – од 8 до 21, а суботом понекад и до 22 часа.
Шапутало се да је читав кварт омеђен Чубурском, улицама Орловића Павла, Максима Горког и Краља Николаја био једна непрегледна кафана без радног времена. То су потврдила и браћа Живорад и Бата Стојковић, који су рођени управо ту, надомак крчме „Чубура”, где им је отац држао стовариште дрвене грађе. Али, та негдашња градска периферија одувек је била посебна прича.
За изрибан живот
Све ове ноћне кафане, уз неизбежан роштиљ, као и неколико гурманлука, на репертоару су имале и такозвана готова, кувана јела. То је откривено крајем шездесетих, када је комшија Града Стојаковић, писац и издавач, затечен у „Кикевцу” где је пред зору изволео поручити (и појести) – пуњене паприке!
На сасвим разумно питање – зашто? – одговорио је вечитом мудрошћу да свака чаша вина мора да се „прегради” бар једним залогајем, односно да је тај нектар једино пиће које се троши кашиком и виљушком, те да се кувана јела пред зору једу како би се што лакше и безболније преградили ноћ и дан.
А да је био у праву потврђује један чудан догађај с краја прошлог века. У Београд се из расејања вратио близак рођак потписника ових прича и одсео у „Метрополу”. Једног јутра, пред зору, позове он телефоном да пита где се у то доба у престоници могу појести шкембићи у сафту. Поручио је у хотелу да му их принесу као „рум сервис”, а реакција персонала била је таква да су драгог госта умало сместили на ургентно одељење психијатрије. А није завршио као гост Лазе К. Лазаревића јер је случај приписан пијанству.
Само благодарећи Крсти Црнчевићу, најпознатијем београдском кафеџији, дознало се да је последњи престонички бастион шкембића у сафту – „Млава”, кафана на двестотинак метара од „Кикевца”, кад се крене узбрдо ка Возаревом крсту. Био је у праву, а онај срећник се због тог открића више није враћао у Беч, чак ни да спакује и донесе личне ствари које су му тамо остале. (Заиста, шта ли је с том кафаном – да ли „Млава” још постоји, да ли је онаква каквом је памте или је преиначена у „night club”, што је одувек била, али се није тако звала?)
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Vezano za ovaj zanimljivi tekst - Preporučujem da pročitate kratki roman Mome Kapora '' Legenda o Taboru '' koji upravo govori o gorepomenutoj čuvenoj kafani.
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
https://uploads.tapatalk-cdn.com/202...17976eadf1.jpg
Cene od pre 35 godina.Zamislite sad ovu cenu za Submariner i da ga ima u prodavnicama, tacno bi se tukli ljudi
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
i još na rate - bez kamate :)
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Citat:
Zorg kaže:
Posle čuvene rakijade dobijaju i muzej. Pranjani postaju ozbiljna turistička destinacija :cheers:
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Citat:
Milos G. kaže:
Posle čuvene rakijade dobijaju i muzej. Pranjani postaju ozbiljna turistička destinacija :cheers:
Imaju i sabor violine...:dance3:
1 Priloženi(h) fajl(ova)
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Koliko je timing u časovničarstvu važan i sa ove druge strane - nas kao kupaca, a prvenstveno kolekcionara svedoči samo nekoliko manjih činjenica:
Danas se Dufouruovi Simplicity na aukcijama prodaju po cenama oko 1,3 mio USA. Pre 27 godina, Dufour je za njih tražio 40.000 CHF. U svom ovom vremenu je napravljenih oko 230 komada.
Cene F.P Journe Souscription Tourbillon sa kraja prošlog veka kod kolekcionara takođe idu preko 1 mio $, a zanimljiv je način na koji ih je prodavao tada 40-godišnji časovničar.
Iako se u stručnim krugovima proslavio kao kreator nekih mehanizama za Harry Winston, Breguet i Cartier, nije imao dovoljno sredstava za osnivanje vlastite firme.
Kada se na nekom ručku izjadao prijateljici Camille Berthet, ova mu je odmah predložila do tada u časovničarstvu neviđeni, takozvani Pretplatnički model. Određenom broju poverljivih kupaca je ponudio satove, koji još uopšte nisu bili proizvedeni, sa 50 % popustom na maloprodajnu cenu, koje bi odmah uplatili a bili bi im izručeni u sledeće 2,5 godine. To je ujedno značilo, da je tih 30 meseci radio bez ikakvog profita ali je sakupio finansijska sredstva za kupovinu studija u ulici Maraichers u Ženevi, kao i za kupovinu materijala za izradu većeg broja budućih satova. Zato je prvih 20 satova modela Souscription Tourbillon, koje su kupci dobili sa tim popustom, odnosno po ludih 15.000 CHF, vrlo sličnih modelu Tourbillon Souverain, koje je časovničar izrađivao od 1999 do 2003 godine. Ali, pošto je prvih 20 kupaca ujedno predstavljalo i amabasodare F. P Journa, koji su vrlo brzo proširili glas o kvalitetama ovog jedinstvenog časovničara, noviji model se nije prodavao po punoj ceni od 30.000 CHF, nego po skoro duploj ceni.
U članku je spomenut i brend Akrivia. Vlasnik Akrivie Rexhep Rexhepi nije imao takvih problema kao F. P Journe, jer je ušao na već oblikovano i vrlo jako tržište nezavisnih časovničara. Imati hrabrost, da kao mlad napustiš Patek Philippe i kreneš svojim putem je više nego spomena vredno,ali je vrlo malo poznato, da mu je ugled na sceni prilično skočio, jer je zbog njega najbolji izrađivač kućišta nakon kvarčne krize Jean-Pierre Hagmann (JHP), koji je tvorac ovog elementa sata za najeminentnije modele Patek Philippa, Audemars Pigueta, Vacheron Constantina, Bregueta, pošto se 2017 godine povukao u penziju samo zbog njega, 2019 godine vratio nazad u pogon i sada je tvorac kućišta za Akriviju.
A što se tiče nas kupaca - vintage tržište je nastalo krajem '70-ih godina prošlog veka. Prvi je bio dr. Helmut Krott, zatim mu se pridružio Oswaldo Patrizzi, pa John Goldberger a vrlo brzo nakon toga i Sothesby i Christie. Iako su se na početku prodavali samo džepni satovi, polako se prelazilo i na ručne. Ono što je bilo zanimljivo je to, da je cena satova na čeliku bila jednaka cenama satova na belom, žutom ili rose zlatu, kao i to da je cena starih (vintage) satova bila puno manja od cene novih satova. Npr. legendarni Patek Philippe Perpetual Calendar iz prve godine izrade (1962g) se mogao kupiti po ceni od 2.000 USD, dok je novi Nautilus tada koštao 3.500 USD. Danas je cena prvog na vintage tržištu 2 puta veća od cene drugog na sivom tržištu.
A kod smo već kod sivog tržišta....kao i obično, horološki analfabeti će i ovde upirati prstom u Rolex, proglašavajući ga za glavnog krivca za nastanak ovog tržišta, jer je po njihovom plitkom shvatanju, politikom kontorliranja tržišta - relacijom manja količina - viša cena, glavni krivac za njegov nastanak od čega ima najviše koristi.
Istina, kao i uvek, živi na sasvim drugoj adresi. Sivo tržište je nastalo 1998 godine, a uzrok je bio Azijska finansijska kriza.
Od kada su ručni satovi preuzeli primat u prodaji u odnosu na džepne satove (od 1930 godine), pa sve do 1998 godine, tržište satova je radilo po konstantoj strukturi. Proizvođač je svoje satove prodavao na veliko (veleprodaja) distributeru na određenom geografskom tržištu. Taj distributer bi ih prodavao trgovcima na malo (maloprodaja), koji su ih u krajnjoj fazi prodali konačnom kupcu. Ti trgovci na malo su u daleko najviše primera bili draguljari.
Suština problema je bila u tome, što su gore pomenuti distributeri (veleprodaja) bili zastupnici za više brendova odjednom pa su time predstavljali prepreku između određenog proizvođača i konačnog kupca. Iako je taj sistem u svojoj osnovi bio neefikasan, on se održao skoro 7 decenija. A onda, 1998 godine dolazi do valutne finansijske krize u Aziji i tada se sve menja.
Tokom čitave zadnje decenije prošlog veka, tržište Azije je predstavljalo najveće tržište za prodaju Swiss satova.
Kada je 1998 godine Tajlandska valuta pala, došlo je do iznenadnog lančanog efekta u celom regionu jugoistične Azije, gde je došlo do drastičnog kraha tržišta lukuszne robe a pogotovu satova.
Tada nastaje fenomen, poznat pod nazivom Pretovar i koji je bio moguć samo zbog gore navedene, skoro 70 godina postojeće strukture prodaje švajcarskih satova. Pošto Azijski distirbuteri nisu uspeli da prodaju satove lokalnim trgovcima, počeli su da sa 30 % do 50 % nižim nabavnim cenama preplavljuju američko tržište, koje je bilo u znatno boljem stanju.
Tako nastaje novi način prodaje satova preko trećih posrednika, po nižim od zvaničnih cena, koji do tada još nije bio viđen. Da, među njima se našao i Rolex, kao i mnogi drugi ultraluksuzni i luskuzni brendovi, pa su time mnogi kolekcionari došli do horoloških ikona na najlakši mogući način.
Da bi izbegli uticaj sivog tržišta, proizvođači su morali da pronađu novi model prodaje satova a on se ostvario preko preuzimanja vlasništva nad svojim distributivnim kanalima. Time u maloprodaji nastaju ovlašteni dileri, koji su pod neposrednom kontrolom svojih opskrbljivača. Satovi se sve ređu prodaju u draguljarnicama, već u buticima, koji sve češće preuzimaju naziv po najvećem dobavljaču satova.
Ali, pošto kao i ljudska glupost, tako i prevrtljivost trgovaca nema granica, vremenom trgovci shvataju da sa većim naručenim količinama kod dobavljača ostvaruju bolje finansijske uslove. Tako nastaje sistem kvota, kada trgovac već u startu neke od trećih dilera (draguljara i drugih prodavača satova) opskrbljuje sa količinama satova po nabavnim cenama za koje unapred zna da ih neće moći prodati, pa tako i sivo tržište ponovo dobiva na značaju, jer treći diler te satove prodaje sa manjom maržom od one kod zvaničnog dilera.
Kod ultraluksuznih satova imamo sasvim obrnutu situaciju - zvanični diler proda sat trećem dileru po višoj ceni od nabavne a ovaj po znatno većoj ceni konačnom kupcu, koji jedino tim načinom može doći do određenog modela za kojim je potražnja neuporedivo veća od ponude.
Pošto i u ovom slučaju, takva prodaja negativno utiče na proizvođače, svedoci smo da u poslednjih 5 godina, ultraluksuzni brendovi masovno smanjuju i ukidaju zvanične dilere i sve više prelaze na sistem isključivo vlastitih butika, gde kupci mogu doći u fizičko kontakt sa proizvođačem samo na nekoliko mesta na svetu ili online.
Naravno, ovo je uslovljeno sa količinom proizvodnje određenog proizvođača, pa zato Vacheron, Patek, Audemars i Lange mogu to znatno efikasnije uraditi nego Rolex, koji godišnje proizvede 6 puta više satova nego svi nabrojeni zajedno.
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Re: Dobar novinski članak koji sam pročitao/la
Citat:
VLADAN P kaže:
Ovo je stara vest, iz 2019.
Ako se dobro secam u medjuvremenu je bilo vesti i oko (ponovne) legalizacije.
Послато са Pixel 6 Pro помоћу Тапатока